Lovor - začin



Lovor (Laurus nobilis) je nisko mediteransko drvo ili grm s kožastim zimzelenim listovima. Raste u primorju. Lovor je cijenjena biljka još iz vremena antike čije su grančice bile znak najveće časti i slave. Listovi lovora sadrže eterično ulje te se mnogo koriste kao začin. Zbog svoje prijatne gorčine koriste se, najčešće sušeni listovi lovora, kod pripremanja juha, variva, marinada i tamnih umaka. Lišće i plodovi lovora koriste se i u medicini.

Porijeklom je iz Male Azije, ali je milenijumima udomaćen i na području Mediterana. Imperator Tiberije se sa vijencem lovora na glavi krio pod krevetom za vrijeme grmljavine, imperator Klaudije se u vrijeme epidemije kuge preselio u Laurentium poznat po lovorovim šumama vjerujući da isparavanje lovora priječi širenje zaraze, a Neron za vrijeme kuge u svom lovorovom gaju. Rimski gurman Apicius smatrao je ovu biljku nazamjenjivim začinom. Karlo Veliki je 812. godine stavio lovor na spisak biljaka koje se moraju uzgajati u njegovim vrtovima. Kasnije, u vrijeme kuge, na javnim mjestima su sa granama kleke, paljene grančice lovora.




U nekim našim krajevima badnjaci se kite i lovorovim grančicama. Danas je lovor simbol slave, koristi ga i akademija medicinskih znanosti.
Lovor je nisko zimzeleno drvo ili žbun, visoko do 9 m. Listovi su jajasto-lancetasti, zašiljeni, gorkog okusa. Muški cvjetovi su sitni i zeleni, ženski su neugledni. Plod je bobica. Cvjeta u aprilu i maju. Upotrebljavaju se listovi i bobice. Bere se u svako doba. Listovi se suše u hladu, ponekad se prešaju da se ne bi uvijali. Tako se mogu sačuvati tamnozelenu boju i jak miris. Zrele bobice se suše. Upotrebljava se u kuhinji, kao veoma aromatičan začin u mnogim jelima.
U zemljama uz Sredozemno more lovor raste samoniklo, a uzgajaju ga kao ukrasni grm ili drvo i kao mirodiju. Najbolje uspijeva u bogatoj, dobro dreniranoj zemlji i u blagim klimatskim uvjetima. No, može uspijevati i u kontinentalnim predjelima ako ga posadimo na zaklonjeno mjesto okrenuto prema jugu i zaštitimo laganim pokrovom od jelovih grana u zimskim mjesecima dok je biljka još mlada. Razmnožava se sadnicama, a mogu se upotrijebiti i mlade sjemenjače iznikle iz sjemena ispod matičnog stabla. Kao začin koristimo listove koje pažljivo otrgnemo s grana i sušimo u sjeni kako bi očuvali zelenu boju i aromu.
Ugodan miris listova potječe iz eteričnog ulja koje sadrži 50 posto cineola. Kod pripreme jela dovoljno je dodati samo jedan lovorov list, u suprotnom se može dogoditi da jelo poprimi gorkast okus. Lovorov list pomaže kod probave, a iscijeđeno ulje iz svježih plodova koristi se za liječenje kožnih osipa, tumora i bolnih mišića, te pospješuje prokrvljavanje i dezinficira. U primorskim krajevima upotrebljavaju lišće lovora za konzerviranje i oblaganje suhog voća. Listovi lovora sadrže eterično ulje te se mnogo koriste kao začin. Zbog svoje prijatne gorčine koriste se, najčešće sušeni listovi lovora, kod pripremanja juha, variva, marinada i tamnih umaka. Lišće i plodovi lovora koriste se i u medicini.